Kako napisati bilo šta a ne uvrediti i ne naljutiti i nedaj Bože povrediti nekoga, o tome sam razmišljao pre početka ovih redova, a posebno kako ostati ono što jesi i ne porušiti ono svoje, zbog čega si spreman da se boriš do kapi krvi. Pa, ovako nekako to ide:
Neki dan na svom tviter profilu napišem kako nam je nakon 2. svetskog rata mir podario obnovu zemlje i brigu o uređenju države i u tom smo periodu imali ekspanziju života u nekim godinama kako se udaljavalo od tog nesrećnog rata, pa nam roditelji obezbediše krovove nad glavom, koliko toliko pristojan život i detinjstva, kako je ko mogao i znao sebi da priušti, i sve to lepih 57 godina, a onda opet taj nesrećni suludi rat na toj divnoj zemlji jelte, koja nije bila dovoljno natopljena krvlju, i pet godina krvoprolića, nesreće,tuge i svega što nosi jedno ludilo sa sobom, opet spaljeni domovi, ugasla ognjišta, nestali ljudi i humke sa obeležjima... ajd' dobro, sada smo za samo četiri godine obnovili sve i izgradilo se da bi se obezbedio neki nastavak života, i nije više ništa bilo normalno niti će, i da vidiš muke eto ti '99. godine opet porušenih mostova, kuća, bolnica, opet gubljenje života, pucnji, trošenje i uništavanje ljudi, prirodnih i svih drugih resursa koji se mogu uništiti. Dobro. Prošlo je i to. Gde smo? Ne mogu a da ne svrstam sebe u onaj deo neke moje zamišljene populacije ljudske vrste koja živi u ovim predelima, koja ne pripada nikakvom skupu, savezu, mišljenju, koji je centralizovan, usmeren i jednim pravcem barata, nego se nekako uvek izvlačim na jedno svoje brdo, odakle posmatram sve kao na dlanu, i ne vodeći se ničijim mišljenjem posmatram stvari koliko god je to moguće neutralno, realno, što bi se reklo, onako, za opšte dobro. Gledajući tako sa tog mog brda, u opisu mog vidokruga koristići stare narodne izreke kako bih sliku približio svima, vidim sledeće:
Na ovim smo prostorima svi još uvek složni kao rogovi u vreći, i gledajući kako drugi napredni nešto rade, nismo ništa drugo nego žaba koja je digla nogu jer je videla da se konji potkivaju, sve što se radi radi se uz onu staru dobru da drži bure vodu dok majstori odu, i nikom ništa, idemo dalje; kako stvari stoje, svi nam bivši prijatelji jesu gori od neprijatelja, ali mi ih i dalje volimo, naše srce i njegova ljubav ne poznaje granice samouništenja; uporno se ne pridržavamo one da ako neće zlo od nas,trebamo bežati mi od njega, ne ne,ne bi mi to nikako; generalno smo kao dobar i budala a braća, to smo. Na svakom se koraku biseri pred svinje prosipaju, a to kao što znamo nikako ne priliči. Gledam kako nam kapu kroje sve neki bogati koje je teško darivati, i uvek su siti pa ih ne možemo ni počastiti, mi, beda. Mogao bih ovako do beskraja prenositi svoje vidike, sve crnji od crnjega, i ne znam da li bi se uopšte primetilo da nisam stavio u 'vrstu' ništa o poštenju, niti onu da ko laže taj i krade, i ono da su u laži kratke noge, to ne treba, to se ovde ne koristi, bespotrebno je. Ovde je samo lipši magare do zelene trave, ne čuvamo se onih što staviše obraz pod opanak, niti onih što kroz smeh ujedaju. Ništa nismo naučili, i nikad nećemo. I kao što je lako zdravome da bolesnog savetuje, tako se taj Boga ne boji niti se ljudi stidi, beži od njega, ja bežim. Tu na tom proplanku nagledah se. Srbadijo.
Нема коментара:
Постави коментар